Fotograf: Miroslav Majstorović

 

Džez je kao specifičan muzički pravac nastao krajem XIX veka u Nju Orleansu (SAD.), sa korenima u afričkoj tradicionalnoj muzici. Džez je prvenstveno bio narodna muzika porobljenog crnačkog naroda u Americi da bi vremenom dobio status umetnosti i postao osnova bluz i rokenrol muzike. Ali džez kao muzički pravac ozbiljan je vršnjak upravo fotografiji, s tim da je postojbina fotografije Stari svet, to jest Evropa. Ne treba zaboraviti da je Luj Dager, francuski umetnik i pionir fotografije, 1838. godine izradio prvu fotografiju na kojoj se pojavljuju ljudi. Da bi fotografija bila „uhvaćena” foto-aparatu je bilo potrebno oko 10 minuta i zato se na njoj ne vidi saobraćaj, ali je ipak „uhvaćen” čovek koji je dugo stajao na ulici. Već 1839. Robert Kornelijus, hemičar i fotograf iz Filadelfije, napravio je prvi selfi! Opcija odloženog fotografisanja nije postojala, tako da je u pitanju klasičan selfi, sa sve kamerom u rukama.

Zapisi kažu da i na ovim našim prostorima fotografija, to jest degerotipija, nije mnogo kasnila, naprotiv, već je i koji mesec poranila. Prva vest o pronalasku dagerotipije je objavljenja 5. aprila 1839. u Magazinu za žudožestvo, knjižestvo i modu, nešto manje od pet meseci pre nego što je i zvanično predstavljena 19. avgusta 1839. godine u pariskoj Akademiji nauka. Informaciju o prvoj srpskoj dagerotipiji su donele Serbske narodne novine 12. maja 1840. godine, koje su izlazile u Pešti. One su objavile da je Dimitrije Novaković obavio snimanje Beograda, na posrebrenom listu bakra i da je taj snimak, odnosno dagerotipiju poklonio knezu Mihailu.

Prošlost je bila drugačija i fotografija nije predstavljala svakodnevicu, već najpre novi izum, a potom i način da se u večnosti sačuvaju neki važni istorijski trenuci. I sada ako pažljivo posmatrmo fotografije gospodina Miroslava Majstorovića na ovoj izložbi sa temom džeza, dolazimo do zaključka da je i danas fotografija tehnika digitalnog  zapisivanja prizora iz stvarnosti na sloju materijala koji je osetljiv na svetlost koja na njega pada. Reč dolazi od grčkog φως phos (svetlo), te γραφις graphis (crtanje) ili γραφη graphê, koje zajedno znače otprilike crtanje pomoću svetla.

Upravo crtanje svetlom umesto zvuka naglašava magično raspoloženje muzičara u raznim interpretacijama pesme. Nije ni lako ni jednostavno osetiti pravi momenat nadahnuća muzičara i preneti taj „zaleđeni momenat” nama posmatračima na uživanje i gledanje. Tu konstataciju dajem sebi za slobodu jer sam kao fotoreporter, to jest novinarski fotograf, celog radnog veka mnogo snimao muzičke koncerte, od džeza, preko roka do klasične muzike i tvrdim da je izuzetno teško preneti osećaj zvuka i raspoloženja na hladan senzor, to jest film, i dati im dušu. Tu još treba dodati i limitirano vreme snimanja pojedinih koncerata, gde uvek nešto važno  nedostaje.

Autor izložbe gospodin Miroslav Majstorović nam je na najbolji način uspešno preneo svoja osećanja pri slušanju džez muzike osnovnim fotografskim zapisom ‒ iskonskim crtanjem svetlom.

 

Jaroslav Pap

 

Miroslav Majstorović rođen je 12. juna 1990. godine u Novom Sadu, gde i dalje živi i radi. Svoje prve korake ka svom profesionalnom opredeljenju čini upisom u nižu, a potom i srednju muzičku školu „Isidor Bajić”, gde pohađa violinu u klasi prof. Mirjane Hajduković, a dalje školovanje nastavlja na Akademiji umetnosti u Novom Sadu gde je diplomirao u klasi prof. Mihala Budinskog. Kao muzičar nastupao je u okviru mnogih muzičkih sastava, kao što su Vojvođanski simfonijski orkestar, orkestar Camerata Academica, vokalno-instrumentalni ansambl Orfelin, festivalski orkestar Kotor Art festivala i drugih. Pored toga, bavi se i drugim žanrovima, time negujući kroz članstva u raznim sastavima i bendovima i neke druge muzičke tradicije, pored one klasične. Tu se mogu pronaći i zvuci irske muzike, zvuci rok i bluz muzike, kao i tradicionalne srpske muzike, gde pre svega vredi istaći članstva u orkestru AKUD „Sonja Marinković”, Narodnom orkestru KUD „Železničar“, kao i Novosadskom narodnom orkestru i Velikom narodnom orkestru Radio-televizije Vojvodine pod upravom Bojana Milinkovića, gde je trenutno i zaposlen. Još tokom srednjoškolskih dana javilo se interesovanje za fotografiju, koje je iz jednog skromnog hobija preraslo u polje delatnosti ravnopravno sa pozivom muzičara. Na tom polju je potpuno samouk i učio je služeći se raznom dostupnom literaturom, bilo u štampanoj formi, bilo na internetu. S obzirom da je i sam muzičar, od njegovih prvih fotografskih koraka ga je privlačilo fotografisanje raznih tipova muzičkih nastupa, pa se u tom opusu mogu pronaći fotografije koncerata klasične muzike, džez svirki, rok svirki, kao i fotografije svetski poznatih di-džejeva koji su nastupali na teritoriji Novog Sada koje čine značajan deo tog opusa. Prijateljstvo sa mnogim muzičarima iz sfere džeza, kao i njegovo lično interesovanje za džez, za rezultat daju to da, osim što kao slušalac rado posećuje svirke koje neguju kako džez tradiciju, tako i jedan slobodan, moderan muzički izraz, neretko uz sebe nosi i fotoaparat sa ciljem da dokumentuje kako svoj i život svojih prijatelja, tako i muzička dešavanja pre svega Novog Sada, ali i šire.  Dugi niz godina fotografija je za njega predstavljala samo hobi, ali od 2014. godine počinju njegovi profesionalni angažmani koji su u najvećoj meri usmereni na fotografisanje venčanja i razne vrste dokumentarne fotografije, bilo da su u pitanju koncerti ili neke druge vrste manifestacija.