| Laslo 
            Dorman, autor izložbe “Mi, Novosađani i jazz” i gost 
            festivala Volim da 
            sam nevidljiv 
             Autobiografski redovi Lasla Dormana, ispisani u katalogu 
            koji prati njegovu autorsku izložbu, beskrajno su tužni i 
            nostalgični. Neka naročita tuga izbija iz svake njegove reči, 
            nostalgija za davnim vremenima u kojima je reći džez značilo isto 
            što izgovoriti i Novi Sad. Sedimo u jednom sobičku Kulturnog centra 
            a Dorman se seća starih novosadskih džez 
            dana: 
             -Nisu to 
            samo dobri stari džez dani, nego nostalgija za načinom života kojeg 
            više nema. Taj Novi Sad je nestao ni sam ne znam zašto. Nismo ni 
            osetili kada je taj život iskliznuo iz naših ruku. Danas više nemam 
            ni vremena da o tome razmišljam, jer puno radim, od jutra do večeri, 
            Više ne slušam ni ploče iako ih imam mnogo. Moj život je danas takav 
            ali je neminovnost. Radim na jednom radiju, vodim neku emisiju koja 
            nema veze s muzikom jer me u taj krug nisu pustili, kao što nisam 
            uspeo da uđem ni u svet džez fotografije, te fotografske klike vrlo 
            su zatvorene i ja sam se pomirio sa sudbinom da moram da radim ono 
            što mi daju jer imam četvoro dece: tri studenta i srednjoškolca koje 
            treba hraniti. Nesrećan sam što nemam vremena za muziku a u stvari 
            od posla nemam vremena da razmišljam koliko sam 
            nesrećan.  
             Kako ste 
            otišli odavde?  -Otišao sam kada su 
            mi oduzeli posao na radiju, imao sam tamo još od 1974. godine džez 
            emisije od pola sata, posle malo i duže, oduzeli su mi pravo na rad 
            1991. godine...
 Šta čini 
            dobru džez fotografiju, kakav ona “rukopis” mora da 
            ima? -Mora da ima štiming. Na njoj muzičar ne 
            mora po svaku cenu da svira. Za mene je, na primer, najbolja jedna 
            džez fotografija iz Nju Orleansa: jutro, crnac u košulju s rukama u 
            džepovima, verovatno se vraća kući sa svirke a trubu drži ispod 
            pazuha.Osim toga, moraš poznavati muziku onoga koga 
            fotografišeš.
 Kakva je 
            po vama idealna atmosfera za džez svirku? 
            -Ja volim 
            kada je malo ljudi, kada je tiho, kada je pijanista s glavom tik kod 
            prstiju...Volim da sam i ja nevidljiv. Ovaj džez danas nije moja 
            muzika, ne mogu ja da podnesem te zvučnike...
 
 Jedan mladi muzičar rekao mi je da 
            sviraš onako kakav si čovek...?
 -Svakako. 
            Može i drugačije, ali to onda nije 
            istina.
 Koliko 
            niste dolazili ovde?  Do oktobra prošle 
            godine, nisam bio tri-četiri godine jer sam mnogo govorio protiv 
            rata. Inače, teško podnosim dolaske ovamo, sve me stuži, podseti na 
            ono vreme, naročito taj most koga više nema a u čijoj blizini su 
            nekada bile najbolje džez svirke, dole u dvadesetčetvorci i tamo u 
            podrumu, s desne strane stare zgrade pozorišta. Međutim, jako me 
            obradovla Vesna Kaćanski kada me pozvala na ovaj festival. Bio sam 
            na Jadranu i nisam mogao da verujem kada sam čuo njen glas. Radovao 
            sam se kao dete.
 S.M. |